Jedan od osnovnih ciljeva autora ispoljen je kroz nameru da se segregacija programa na prostor pijace i prostor trga koji je nagovešten uslovima konkursa, u što većoj meri sjedini, pomiri i prožme. Nametnulo se pitanje da li je moguće oblikovati kvalitetan javni prostor koji jednovremeno, ili unutar različitih vremenskih sekvenci deluje kroz aktivne, raznorodne sadržaje? Prostor je oprostoren tako da simultano prihvata različite sadržaje, umesto da ih razdvaja. Dakle, umesto trg i pijaca- trg/pijaca; umesto prekida- jedinstven, usklađen prostor; umesto zatvorenog bloka- artefakt/komunikativan i pristupačan javni prostor. Eliminacijom te neuralgične linije prekida, a samim tim i prožimanjem sadržaja, otvorila se mogućnost pozicioniranja kvalitetnog novog gradskog prostora, promenljive dinamike korišćenja; prostor pijace postaje platforma za različite sadržaje, prostor efemerne funkcionalnosti, koji ne sadrži prostorne sekvence, već je distribucija funkcija hronološka. Ta vremenska funkcionalna segregacija materijalizuje se kroz stav autora o neutralisanju ’’praznog hoda’’ prostora. Kada se pijaca zatvori, prostor prihvata druge sadržaje, i to ne samo kalendarske (sajam, vašar, Exit…), ili sezonske, već je taj prostor sposoban da prihvati i dnevne aktivnosti poput kulturnih (bioskop, amatersko pozorište...) i/ili rekreativnih sadržaja (škola plesa, boćanje...). Sličan pristup primenjen je i na prostor podignutog trga koji reaguje na scenario, na okolnosti i potrebe građana, na doba godine i vremenske uslove. To je prostor koji svojim prostornim performansama dozvoljava bilo kakav sadržaj- izložba, mesto susreta i dogovora,mesto za sunčanje i odmor, park skulptura, koncert, miting, klizalište, bioskop na otvorenom… Denivelacija prostora pijace na nivo ispod nivoa ulice omogućila je miran i nenametljiv odnos nove strukture u odnosu na postojeću gradsku matricu. Tačnije, sa južne strane nove pijace, aktivni pasaži i unutrašnjosti uzanih dinamičnih blokova funkcionalno su ’’prikopčani’’ za prostor pijace koji postaje protočan i komunikativan sa javnim prostorima koji ga okružuju. Može se reći da se arheologija tih pasaža, koji u velikoj meri definišu duh mesta, pruža i provlači kroz prostor pijace, a ispod platoa koji sve to natkriva. Taj preplet trgovačkih dvorišta i pasaža sa pijacom i novim javnim prostorom ostvaren je ne samo prikladnim popločanjem koje mapira i usmerava kretanje korisnika prostora, već, možda važnije, pozicioniranjem programski kompatibilnih sadržaja. Istovremeno, denivelacija prostora pijace omogućila je novi gradski prostor nad njom; struktura dinamične geometrije, koja natkriva sveukupni programski okvir zadatka, postaje denivelisan trg koji dinamično, ali udobno raste do tačke kulminacije koja otvara vizure ka Dunavu. Trg koji počinje od Gimnazijske ulice prostire se, dakle, celom dužinom predmetne lokacije, sa namerom da se pozicionira kao programska ’’kopča’’ od gradskog centra prema obali Dunava. Objekat, umesto da se nametne kao čvrsta masa koja struktuira krutu blokovsku strukturu sa podcrtanim koridorima po svom obodu, postaje višeslojni javni prostor pristupačan kako za namenske korisnike tako i za one kojima je to prostor tranzita do odredišta. Ta dinamika pokrenutosti platoa pozitivna je sa aspekta korišćenja javnog prostora, jer taj prostor čini receptivnim za različite i kreativne interpretacije samih korisnika prostora, i na taj način otvara ceo spektar korišćenja.